Pidan, Kina
Sivi ili zelenkasti žumanjak ne mora da znači da se jaje pokvarilo. Barem ne ako jedete pidan u Kini kada se očuvano jaje patke, kokoške ili prepelice služi kao prilog jelu ili sa pirinčem. Na vrhu šarenog žumanceta nudi se, takođe, i crno-bijelo bjelanjce, a sve miriše na amonijak i sumpor. Neprijatan miris je zaslužan što je ovaj delikates dobio naziv „jaje konjskog urina“. Međutim, za ovo jelo se koristi i dosta drugih nadimaka. Često se o njemu govori kao o vijekovima starom jajetu, stogodišnjem ili hiljadugodišnjem jajetu. Uprkos ovim implikacijama, jaje se čuva svega nekoliko nedjelja ili mjeseci. Kako bi se spriječilo truljenje, Kinezi ga čuvaju u pirinčanim ljuskama ili u glini, soli, pepelu i kreču što mu sve daje neobičnu boju i želatinastu konzistenciju. Ovo jelo se može naći na uličnim tezgama koje prodaju hranu ali i u supermarketima u Kini.
Uitlakoće, Meksiko
Ukoliko ne volite kukuruz zbog slatkastog ukusa, možda bi vam se dopao ovaj specifičan kukuruz „huitlacoche“ koji ima ukus drveta, zemlje i dima, a koje neki ljudi u Meksiku vole da stavljaju u svoje kesadilje. Kukuruz dobija svoj jedinstveni ukus od buđi koja ga napadne, a bere se tek kada su zrna toliko otekla da imaju na sebi izrasline koje podsećaju na pečurke. Iako se ovaj parazit posmatra kao biljna bolest u nekim zemljama, „zaraženi“ kukuruz se u Meksiku služi poput skupih pečuraka u nekim drugim zemljama. Njega su prvi put u ishranu uveli Asteci, a njegov nadimak „meksički tartuf“ ukazuje na visok status koji ima u Latinskoj Americi, gdje predstavlja pravi delikates koji se može naći u eksluzivnim restoranima, svjež na pijacama ili čak i konzerviran.
Čapra, Indija
Ukoliko ste alergični na mango ili samo želite da probate novi recept za čatni, onda čapra može biti nešto veoma zanimljivo. Pojedina indijska plemena koriste specijalne sastojke kako bi njihov čatni bio hrskav, a to su sušeni mravi i njihova jajašca. Crveni mravi su lokalni delikates u udaljenim indijskim selima, gdje se čak jedu živi na listu kao užina, sušeni, posuti po hrani ili dodati u čatni. Crveni mravi se u ovoj zemlji koriste i u medicinske svrhe, a vjeruje se da njihovi ujedi imaju antibakterijsko dejstvo.
Hakari, Island
„Sto puta jači od plavog sira“ je jedan od opisa fermentisane ajkule sa Islanda. Otrovna grenlandska ajkula mora prvo da prođe detoksikaciju kroz proces truljenja koji traje i do šest mjeseci kako bi bila jestiva. Ajkula se prvo zakopa nekoliko nedjelja ili mjeseci, nakon toga treba da visi u ostavi nekoliko mjeseci prije nego što Islanđani krenu da je jedu. Oko 300.000 ljudi živi na Islandu ali ne uživaju svi u ovom tradicionalnom jelu. Mlađe generacije su izbirljivije od starijih, a ukoliko jedu ovaj delikates obično ga zaliju lokalnim pićem Brennivín koje se još zove i „crna smrt“. Nije ni čudo što im prija da ovo meso zaliju nečim jakim. Iako je ajkula jestiva, miris amonijaka se zadržava i čak je jači od ukusa.
Marmajt, Engleska, Australija i Novi Zeland
Da li bi trebalo dozvoliti da se slani britanski namaz Marmajt maže na tost? Nakon trogodišnje zabrane u Danskoj, između 2011. i 2014. godine, koncentrovani pivski kvasac je konačno dozvoljen u ovoj zemlji. I dalje traju rasprave o tome da li ovo treba jesti ili ne, a pristalice ovog delikatesa ističu slogan „Voleli ga ili mrzeli, slan i jak ukus nije za svakoga“. Njemački naučnik Justus Libig otrkrio je da je bilo moguće jesti koncentrovani pivski kvasac još prije oko stotinu godina. Osim ekstrakta kvasca, celer, so i začini se dodaju originalnom receptu koji je prehrambena kompanija „Marmite“ počela da proizvodi 1902. godine, a danas se u Engleskoj svake godine proizvede 50 miliona tegli Marmajta.
Preuzeto sa travelmagazine.rs
