Ima mjesta za čijom ljepotom putnik mora tragati godinama. Ima pak i onih koja nas svojom ljepotom zaslijepe još prije nego što ih posjetimo. Lucern spada i u jedne i u druge. Podignut podno alpskog vrha Pilatus, na mjestu gdje rijeka Rojs ističe iz Lucernskog jezera, ovo srce srca Švajcarske bilo je i ostalo očigledni simbol, san i čežnja putnika. Ali ono ima i svoju drugu, tajnu ljepotu.
Već nekoliko godina putujem redovno u Lucern. Dolazim vozom sa sjevera, uzvodno dolinom Rajne, kroz badensko vinogorje, polja špargle i kukuruza. Zdesna, u daljini, magličasti valovi Vogeza, slijeva, nadomak ruke, narasle vekne Švarcvalda. Prelazim nijemu njemačko-švajcarsku granicu, presjedam u Bazelu sa njegovom romaničko-gotičkom katedralom, galerijama i farmaceutskim koncernima, vozim se preko polja i brdašaca pripitomljene Evrope, švajcarske Šumadije prožete barokom i posute neizbježnim crvenim zastavicama sa bijelim krstom.
Putujući iz Bazela ka Lucernu ništa vas ne priprema za ono što slijedi, čak ni vaše očekivanje. Kao što u pretposljednjem stavu Betovenove Devete simfonije još ne osjećate da će u posljednjem nastupiti hor, tako ni na ovom putu ne znate da će vam iza jedne od narednih okuka pogled na južno nebo biti zapriječen gromovitom, vagnerijanskom kulisom Alpa, snijegom pokrivenih i u najvrelijem julu. Da će ljupku ali svakodnevnu pastoralu zamijeniti zvuci muzike mita.
Moglo bi se očekivati da Lucern živi u sjenci tako moćne prirode, da blijedi pred blistavošću svoje okoline. Ali nije tako: on je dio nje. Špicasti tornjevi zidina sa njegove sjeverne strane ponavljaju planinske vrhove sa južne, a kada duva fen, vjetar koji čisti i prozračuje vazduh, Alpi su i u samom centru grada na dohvat ruke. Rijeka Rojs povezuje grad sa jezerom koje se gubi u divljim, fjordolikim gudurama dostojnim Norveške iz pisama Isidore Sekulić, a vrludavi drveni mostovi, poput vrbovih grana, spajaju riječne obale iznad glava drjemljivih labudova.
No, Lucern nije samo prilog čudima i idili prirode. On ima svoje sopstveno, urbano dostojanstvo. Kao i većina švajcarskih gradova, Lucern je mala, srednjovjekovna zajednica u kojoj skoro svako svakog poznaje. „Osim Ciriha i Ženeve, u našoj zemlji nema pravih velikih gradova“, čuje se nerijetko u Švajcarskoj. Ali kada padne veče, svjetla grada su sveprisutna, kao na nekom pariskom bulevaru. Iako bulevara u Lucernu nema mnogo, švajcarsko bogatstvo, blagostanje i duga tradicija turizma čine svoje. Rijetko gdje u Evropi gradić tek nešto veći od našeg Čačka blista kao ova glazirana torta sačinjena od francuskog velegrada, alpskih naselja, njemačkog reda i italijanske ljubavi prema životu na trgu i ulici.
Lucern međutim nije nikakva američka ili kineska parafraza Evrope; njegov karakter melanža nastao je iz duge istorije života pod Alpima koje su ne samo razvođe reka i klima, već i propustljiva vododelnica jezika, naroda i kultura. Ovom starom švajcarskom aristokratskom republikom vladale su od kraja četrnaestog do devetnaestog vijeka velikograđanske porodice čiji su članovi služili kao ugledni oficiri u Francuskoj i Italiji gdje su dobijali doživotne penzije i naslijedne plemićke titule. Većina komandanata papske švajcarske garde, osnovane početkom šesnaestog vijeka, poticala je iz katoličkog Lucerna, a njihova prezimena, dijelom građanska, dijelom feudalna, trag su uspona ka patricijatu i plemstvu: Pfifer fon Altishofen, Zegeser fon Bruneg, Majer fon Šauenze…
Ta svojevrsna međunarodna istorija Lucerna se može čitati i na njegovim građevinama: stara, patricijska gradska vijećnica iz sedamnaestog vijeka zakašnjela je firentinska palata sa krovom alpske seoske kuće, barokna Jezuitska crkva sa druge strane Rojsa mogla bi stajati usred Rima, dok monumentalni hoteli duž jezerske promenade, od kojih su dva podigli članovi lucernskog patricijata, podsjećaju na Pariz ili francusku Rivijeru – a sve u stanju tako uređenom da mislimo da smo u njekoj Nemačkoj, njemačkijoj od same Njemačke.
I to je ta druga ljepota Lucerna koju otkrijemo poslije one očigledne, zasljepljujuće: njegovi spojevi romanskog i germanskog, brđanskog i patricijskog, građanskog i aristokratskog, prirodnog i arhitektonskog. Ljepota uvijek novih početaka, prelaza i povrataka. Ta ljepota nije više ljepota slike, već ljepota romana pisanog vijekovima, za čije su nam čitanje potrebne godine.
Izvor: Tihomir Popović; Zanimljive Destinacije
